sami svoji u osami

Ili je,pak, uzrok naše šutnje, tajnosti i anonimnosti strah od objelodanjivanja našeg nerada i nesposobnosti? Boji mo se suda javnog mišljenja koi je neumoljiv i ne prašta djecije bolesti od koih bolujemo. A previše smo kukavice da bismo priznali. Cak i samima sebi u osami tamne noci. Da ikako možemo, bili bismo anonimni i u svojoj kuci

“Kako li su samo drznule”- pomislila je direktorica Ešrefa- “otkuda im pravo da za novine javno govore, nije ih stid.” Ovako ili slicno je reagirala nama vec poznata direktorica kada je procitala clanak u našem listu (a iz pouzdanih izvora znamo da jeste, i da je svoju frustraciju prvo htjela istresti na ucenicama, koje su na njenu žalost vec maturirale, nakon cega je pozvala jadnu cistacicu, koja je opet na njenu srecu bila na godišnjem odmoru), dobrano zacudena kako se neka muslimanka pa još tako mlada drznula da se javno suprotstavi necemu što je tako “napredno”, “evropski” i “civilizacijski”. No, direktorici Ešrefi, koja je možda i nezasluženo izašla u prvi plan sve cešceg diskriminiranja vjernika pod plaštom “integriranja u evropske trendove”, se i netreba mnogo cuditi, jer što ona i mogla drugo i pomisliti, kada je stvarno tacno da je pored svih uglednih, ucenih, uticajnih, intelektualaca, proofesora, doktora, politickih stranaka, udruženja gradana, i inih, jedna srednjoškolka prva javno stala, imenom i prezimenom, i progovorila o ovom problemu. Zato se Ešrefa i cudi, jer otkuda sad srednjoškolski hrabrost da govori kad se svaki “normalan” musliman boji.

Nama je nekako skoro genetski zacrtano da o svojim problemima govorimo samo onako potiho (da se cuje i šuškanje dimija, što rece jedna ovdašnja novinarka) na sijelima, izmedu sebe, uvijek anonimno, kako je jednom, neko nekoga otpustio sa posla, istjero sa ispita, provocirao na ulici... Nit se zna ko niti koga. Nama to nikada nije bitno, jer zaboga, “svima je jasno da mi tu nemožemo ništa uciniti”. Cak i oni koji direktono preko svojih leda prežive uznemiravanja i poniženja, ne vide svrhu javne rijeci. Ako ih uspijete nekako ubijediti, onda sve to mora biti strogo anonimno, bez imena, mjesta, vremena. Bez icega, ko biva negdje u havi.

Nas je nešto ubilo u pojam, ko što vocku mraz u proljece ubije. Nedavno cujem kako je jedna naša sestra uznemiravana na fakultetu od profesora zbog mahrame. Taman pomislim evo prilike da se javno jednom progori o tome kako od silnih provokatora, izbuljenih baba, i kojekakvih nasrtljivaca pokrivena žena nemože mirna ni prošetati ulicom, razocaram se. “Bolje je neka sad malo da se ne govori baš javno, da ne bi bilo kakvih problema”- pa “vec ih ima, šta ce više” bezuspješno pokušam, svjestan da odgovora nece biti.

Da ne govorim o tome kako se našim ljudima prijeti “da ce se krv proliti” ako ne poslušaju šta im se govori. Naravno, ne možete znati ko je to kome i zašto rekao, na kraju krajeva ne možete znati ni je li istina, ukoliko meni ne vjerujete na rijec. U nas je sve tako, na rijec, na usmeni dogovor, u povjerenju- po ko koga prevari.

Javno mijenje je za muslimane nepoznat pojam, ako je nekada neko i cuo za njega onda, vjerovatno, kao još jedan u nizu “beznacajnih i beskorisnih” izuma sekularistickog zapada. Nama je potpuno neshvatljivo zašto su se Klitonu, predsjedniku jedine svjetske velesile, arogantnom i nedodirljivom vodi “svjetskog policajca”, noge odsjekle kad je javno mijenje saznalo za njegove “nestašluke” po kabinetima Bijele kuce. Nama je mnogo razumljivija tiranija i despotsvo, muslimanskih “suverena”, koji svaki glasic upucen protiv njih u krvi ili tamnicama uguše. Nama je to mnogo normalnije. Valjda nas je komunizam tome dobro poducio. “Musliman nikada nemože ništa promijeniti, musliman uvijek treba prilagaditi se okolnostima, musliman uvijek treba slušati silu, muslimani su uvijek u manjini i zato trebaju šutiti...”, kao papagaji ponavljamo naucena opradavnja za kukavicluk.

Nismo mi samo toliko šutljvi kad treba gvoriti o problemima. Kad nešto i dobro uradimo, (što je veoma rijetko, ali se dešava) zbog nekakvog kompleksa smo ubijedeni da to nikoga živog neinteresira. “Zašto da govrimo šta koliko smo i kome pomogli, mi to u ima Allaha radimo”, govorio mi je prijatelj iz jedne humanitarne organizacije kada sam im rekao da bi jedva docekali da objavimo rezultate njihovog rada. “To je u vašu korist javnost treba znati koliko ste uradili, nemojte dopustiti da se šire špekulacije o tome.”- ubjedivao sam ga. Nije upalilo. Brzo iza toga su mediji optužili direktora za finansijske malverzacije. Kasnije su se pokušali izvuci, demantirati, ali kako mi volimo reci “kasno Marko na Kosovo stiže”. Javno mijenje “vedri i oblaci”, a mi se još pitamo šta je to. Mnogi ce to pravdati skromnošcu i tajnim radom, što su vec odavno postale vrline samo u individualnom smislu. Za grupu, pokret ili narod skromnost znaci poniženje, a tajnost asocira na mutne radnje. Covjek današnjce je preplašen i najviše cega se boji je manipuacija i prevara. Vjeruje samo svojim ocima. A mi se skrivamo i povlacimo iz javnosti cime samo potpmažemo širenje islamofobije. Mi smo zadnji koji bi se trebali stidjeti i strahovati od javnosti. Pa zar ne donosimo dobro i blagodat od Gospodara svjetova?

Cini se kao da sumnjamo u to. Ili je pak uzrok naše šutnje i tajnosti i anonimnosti strah od objelodanivanja našeg nerada i neposposbnosti? Bojimo se suda javnog mijenja koji je neumoljiv i neprašta djecije bolesti od kojih bolujemo. A previše smo kukavice da bi priznali. Cak i samima sebi u osami tamne noci. Da možemo ikako i usvojoj bi kuci bili anonimni.